Kad ‘sve štima’, a ipak je teško – o tihom umoru koji ne prepoznajemo
Ima jedna predivna knjiga "Kada tijelo kaže ne" kanadskog psihijatra i psihoterapeuta Gabor Matea, koja mi je odmah pala na pamet kada sam razmišljao o naslovu svog prvog teksta. Naše tijelo je jedan od najpouzdanijih izvora informacija koje imamo – i o svijetu oko nas, i o onome u nama. Ali rijetko ga slušamo. Nekada nam zna vikati, imamo fizičke bolove u trbuhu, no naše obrane se okreću racionalizaciji pa nam govore da su to samo loša jaja koja smo pojeli ujutro ili colu koju smo popili na sladoled pred Netflixom jučer navečer (nemojte me pitati kako znam). U ovom mom prvom tekstu, pod utjecajem zadnjeg seminara koje sam imao, volio bi se malo i predstaviti i osvijestiti svima koliko je bitno da se malo čujemo, da malo stanemo i vratimo se sebi.
Izabrao sam Geštalt kao moje prvo oruđe za rad iz razloga što je potpuno suprotan mojem svakodnevnom životu. Uvijek sam vjerovao da ne padamo, već da iz grešaka učimo kako možemo dalje kvalitetnije i bolje. Isto tako izlaskom iz zone komfora razvijaju se nove neuronske veze koje mi omogućavaju da bolje razumijem ljude i da se više približim osobama koje će sjesti preko puta mene.
Mnogim ljudima poslovni život je toliko ubrzan da jedino kada se čuju je kada im tijelo počinje vrištati. Naravno to vrištanje, kako god se nama činilo, neće biti povezano sa šefom koji nas ljuti i kolegama koji su nam taj dan išli na živce, svi oni samo će biti okidač za neke frustracije koje držimo u sebi. No jedna dobra stvar će izaći iz toga, postati ćemo svjesni svojeg trenutnog stanja. Probajte u tom trenu se maknuti, posvetiti par minuta sebi. Stisnite šake na 5 do 7 sekundi koliko god snažno možete i pustite ih, osjetite zatim kako vam se ruke lagano opuštaju. Ova vježba dio je tehnike progresivne mišićne relaksacije, poznata još i kao Jacobsonova metoda i može vam pomoći da se umirite kada nemate vremena za maknuti se.
No što kada kroz duže vrijeme upijamo sve male podražaje iz okoline i kada osjetimo u nama da "nešto ne štima" ali nemamo mogućnosti verbalizacije? Napetost u nama, taj osjećaj "sve štima, a ipak je teško" je podsjetnik da je vrijeme da se malo poslušamo. U psihoterapiji, osobito u Geštalt pristupu, ne pitamo se odmah “što se dogodilo”, već “što se sada događa?” Kakav je osjećaj sada u tijelu, u dahu, u tonu glasa? Često kad ne možemo govoriti o onome što nas muči, možemo osjetiti ono što je prisutno. I to je početak procesa promjene, kroz osvještavanje, a ne nužno razumijevanje. Kada si dozvolimo to malo pažnje prema sebi, to malo prostora u našem tijelu, počinju se događati procesi. Prvo, čak i ova jednostavna pitanja o tome kako se sada osjećam, bez potrebe da analiziramo zašto, aktiviraju dio autonomnog živčanog sustava povezan s parasimpatičkom regulacijom. Drugo, usporava se rad srca, snižava se krvni tlak, dublje i sporije dišemo što nam aktivira dijafragmu koja ponovo utječe na parasimpatikus, smanjujemo razinu stresnih hormona, uključujući kortizol i povećavamo aktivnosti prefrontalnog korteksa – dijela mozga odgovornog za regulaciju emocija, donošenje odluka i samorefleksiju. Za par minuta možemo povećati sposobnost introspekcije, smanjiti emocionalnu reaktivnost, povećati jasnoću misli i otvoriti se prema osjetima i osjećajima. Ova biološka baza omogućuje ono što u terapiji tražimo: siguran kontakt sa sobom. Kad se tijelo umiri, unutarnji svijet postaje pristupačniji, a ono što je bilo “neizgovorivo” počinje dobivati oblik.
Kontakt je ključna riječ.
Kontakt sa sobom. S onim što osjećamo, mislimo, s onim što želimo reći a nismo stigli. Kada se dogodi kontakt, događa se i integracija, dio po dio, emocija po emocija. Ne spektakularno. Ne odmah. Ali dovoljno da se osjeti pomak.
Ponekad je i to dovoljno.
Ne da sve bude jasno, već da stvorimo prostor da nešto i doživimo, time postaje dostupno, a to jednog dana možemo i dovršiti.
